Ево један одличан чланак из 2005. године...Писала га је проф. др Мирјана Касаповић (Факултет политичких наука, Загреб)..иначе рођена у Сарајеву...

 

Holbrookeova Bosna bez Hrvata




Te veceri dok smo premijer Haris Silajdzic i ja sami hodali zaledjenim ulicama Sarajeva, on mi je pricao o svojoj mladosti u multietnickom gradu u kojemu, kako je rekao, nije cak ni znao koje su vjere ili etnickog podrijetla njegovi prijatelji.”Taj grad koji sam poznavao i volio umire zato sto Zapad nije zaustavio ovaj rat”, rekao je s gorcinom.”

Te hladne sijecanjske noci 1995., dok su Haris Silajdzic , tadasnji premijer BiH I Richard Holbrooke, “glavni arhitekt” datonskoga mirovnog sporazuma, koji je Silajdziceva prisjecanja zabiljezio u svojim balkanskim memoarima “Zavrsiti rat”, setali zaledjenim sarajevskim zaledjenim ulicama, ne zna se tko je koga vise obmanjivao: Silajdzic Holbrookea, oslikavajuci mu skladno multietnicko drustvo kakvo doista nikad nije postajalo, ili Holbrooke citatelje , ostavljajuci dojam da je povjerovao premijerovim rijecima i da je bio iskreno dirnut njima.

SILAJDZICEVE TLAPNJE.

Silajdzic je, naime, dobro znao da se i u multietnickom Sarajevu njegove mladosti uvijek znalo tko je koje vjere ili etnickog podrijetla. U Sarajevu, kao i u cijeloj BiH, stoljecima je bilo dostatno da netko kaze kako se zove pa da se odmah zna koje je vjere i kojega etnickog podrijetla. Kad bi se mali Haris pridruzio kakvome zaigranom “multietnickom” djecjem drustvu na Bascarsiji, ili na Bistriku, ili na Grbavici, ili u kojoj drugoj gradskoj cetvrti gdje je odrastao i kad bi rekao da se zove Haris, odmah se znalo kako je on musliman i kako ce, eto, retrospektivno gledajuci, postati Bosnjak.

U BiH osobna su imena stoljecima bila i ostala vanjski oznacitelji vjerske i etnicke pripadnosti. U njoj su se pojedinci odrana medjusobno razlikovali i prepoznavali prema imenima, ali i prema ostalim vanjskim oznaciteljima vjerske i etnicke pripadnosti: nacinu odijevanja, nacinu ishrane, nacinu govora, pa i nacinima ponasanja.
Oni su ocrtavali kulturne i socijalne granice medju pripadnicima razlicitih zajednica i kad one nisu bile politicki vidljive i iskazive, kao sto je to bilo u socijalistickom Sarajevu pedesetih i sezdesetih godina proslog stoljeca kad je ratni bosanski premijer bio djecak.

Moglo bi se, ipak , pomisliti kako je Silajdzic htio kazati nesto drugo: da su vjerske i etnicke razlike, doduse, postojale, ali da nisu bile vazne nikom id a nitko na njih nije obracao pozornost. On, naime, i danas misli slicno. Silajdzic je uvjereni bosanski integralist i centralist koji misli da se teski nacionalni problemi u BiH mogu rijesiti tako da se u zemlji uspostave – “prirodne ekonomske regije”.


VELIKA ILUZIJA

Stovise, Silajdzic autisticno tvrdi da bi njegov koncept “prirodnih ekonomoskih regija” dobio potporu vecine na referendumu. On vjeruje da se u danasnjoj BiH bitne drzavne odluke mogu donositi i provoditi uz potporu “gradjanske vecine” za koju su dostatni – ili ce to vrlo biti, ako se nastavi egzodus Hrvata iz te drzave-glasovi Bosnjaka.

No, i neovisna BiH stvorena je na temelju potpore gradjanske vecine na referendumu, pa kamo je to odvelo? Silajdzic bi , napokon, morao shvatiti da drzava koju toliko voli moze opstati samo na potpori “trostruke vecine”, tj. vecine gradjana u svim trima konstitutivnim narodima, koju nije moguce stvoriti oko Silajdzicevog koncepta. Bez te “trostruke vecine” Bosna ce se odrzavati samo kao medjunarodni protektorat.

Navedeni fragment iz Holbrookeovih memoara dobro oslikava veliku iluziju sto kola politickim trzistem ideja o reformi daytonskog rezima: iluziju da je BiH prije rata 90-tih godina bila potpuno skladno multietnicko drustvo i da bi se svi problemi rijesili kad bi se vratilo na taj model drustva.

BiH je, naprotiv, tijekom svoje visestoljetne povijesti bila vjerski i etnicki duboko podijeljeno drustvo u kojemu su tri glavne zajednice – katolicki Hrvati, muslimanski Bosnjaci i pravoslavni Srbi – uvelike zivjeli u “paralelnim drustvima” s vlastitim socijalnim , kulturnim i politickim organizacijama i institucijama.

Organizacije i institucije tih paralelnih drustava nasilno su razorene i ukinute u razdoblju socijalizma u kojemu su vjerske zajednice tolerirane tek kao “ostaci proslosti”, a etnicke zajednice zamijenjene su jedinstvenim “radnim narodom”. Na tim je pretpostavkama, grubo pojednostavljujuci , nastalo “skladno” multietnicko drustvo u kojemu se nacionalne razlike nisu smjele politick i socijalno institucionalizirati.

“NADOGRADNJA” DAYTONA

Na tim je pretpostavkama – ostobito nakon rata 90-tih, koji nije biosamo medjunarodni sukob nego i okrutni gradjanski rat – takvo drustvo moguce jedino i obnoviti. Kako u BiH danas nema tko uspostaviti i odrzavati diktaturu koja bi nasilno potisnula i potrla nacionalne razlike, uselila, iselila i preselila milijune ljudi sto su prisilno ili dragovoljno promijenili svoja prebivalista tijekom rata i skrasili se u svojim “etnickim” teritorijalnim utvrdama u zemlji, povratak na prijasnje stanje puka jest iluzija nastala iz gledanja na sudbinu BiH iz skracene, jednostrane i neostvarive historijske perspective.

Holbrooke je , naravno, znao kako su Silajdziceva prisjecanja puka tlapnja koja nije imala nikakve veze s krvavom bosanskom stvarnoscu. Skladna multietnicka drustva ne pretvaraju se preko noci u ratno grotlo u kojemu milijuni ljudi medjusobno ratuju na razlicitim stranama do istrebljenja, makar to poticale i organizirale vanjske sile.

Iz nocnih razgovora Silajdzica i Holbrookea u ratnom Sarajavu 1995. vidljiva je, medjutim, i zelja koja ce postati stvarnost: zelja da Zapad preuzme u svoje ruke sudbinu bosansko-hercegovacke drzave. Silajdziceva zelja se ispunila.

Zapad nije, doduse, sprijecio rat, ali ga je zavrsio, konstruirao poslijeratnu drzavu, odrzavao je vojno, politick i ekonomski na zivotu u proteklih deset godina, a sad na desetu obljetnicu mirovnog sporazuma mirovnog sporazuma, nesrcano raspravlja o nacinima kako da produlji i poboljsa njezin zivot. Nesrcano raspravlja o “nadogradnji” daytonskog rezima koji Silajdzic sada naziva “fasistickim” rjesenjem.


NISTA ZA HRVATE

U povodu deste obljetnice daytona, predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba kruže svijetom, od jednog okruglog stola do drugog, kako bi tom Zapadu podastrli svoja politčka očekivanja i želje. Jer svima njima Zapad navodno, nešto duguje.

Bošnjaci su uvjereni da im zapad duguje Bosnu kao integralnu državu bez entiteta i uopće etničkih kantona, županija ili bilo kakvih tvorevina koje bi nalikovale na federalne jedinice. zapad im neće izići u susret, neće ukinuti republiku Srpsku ali će unitarizirati i centralizirati Federaciju, pretvarajući je praktično u bošnjački entitet. Bosna tako poprima konture dvoentitetske bošnjačko-srpske države što se čini sigurnim putem u njezin raspad.

Srbi su uvjreni da je zapad dužan održati RS kao svojevrsnu naknadu za dezintegriranje srpske države na Balkanu što se zbiva pod njegovim okriljem odcjepljenjem Crne Gore, "povijesne srpske države" i odcjepljenjem Kosova"povijesne kolijevke srpstva" od Srbije. nema dvojbe da će Zapad tako i postupiti. republika Srpska ostat će kao simbolična i stvarna naknada za "teritorijalne gubitke" Srbije.

Hrvati su uvjereni da im je zapad dužan priznati pravo na vlastiti entitet ili makar na vlastite etničke kantone u Bosni i hercegovini. zapad im neće izići u susret.


Ako su obljetničke rasprave o daytonskoj Bosni donijele išta novo, onda je to dosad neuobičajena otvorenost kojom su njezini tvorci i čuvari apsolvirali"hrvatsko pitanje" u BIH.

s obljetničkog skupa u daytonu Richard Holbrooke je poručio da je zapad "isplatio" Hrvate prije deset godina dajući im ono što je tada u Daytonu Tuđman tražio : Istočnu Slavoniju . Drugim riječima, teritorijalno cjelovita republika Hrvatska bez srpskih autonomnih oblasti puni je dug kojim je zapad namirio sve Hrvate nakon ratova, pa oni više nemaju šta tražiti. hrvatska nije ništa izgubila pa joj se nema šta nadoknaditi. tako je tragična sudbina Hrvata u BIH na neki način, ugrađena u temelje opstojnosti Republike Hrvatske.

LIJEVI LORD


Gotovo istovremeno Paddy Ashdown poručio je sve malobrojnijim Hrvatima u BIH da svoj nacionalni identitet pokušavaju očuvati i zaštititi u Europskoj uniji kad zemlja u kojoj žive jednom postane njezina članica. U međuvremeno bi se trebali pametno koristiti svojom " ekonomskom moći" da bi preživjeli.

Taj nevjerojatni cinizam i besprimjerna politička bezobraština mogli su samo poteći od osobe koja se politički profilirala kao "lijevi lord"- slično uostalom kao i David Owen- pa bi Hrvati, ako ubuduće budu imali ikakvi institucionalnu moć, mogli primjeniti makar jednu bizarnu zaštitnu mjeru. staviti neopozivi veto na mogućnost da njihovu sudbinu ikad više kroje lijevi britanski lordovi.